Georg Philipp Telemann
Koncert za tri trube, timpane, dvije oboe, gudače i basso continuo u D-duru, TWV 54:D3
Intrada – Grave
Allegro
Largo
Vivace
George Friedrich Händel
Glazba na vodi, HWV 348-350 (izbor)
[Allegro] – Andante – [Allegro] da capo
[Passepied]
Minuet
Hornpipe
[Andante]
[Allegro] – Adagio
Alla Hornpipe
[Sarabande]
[Rigaudon I & II]
Lentement
[Bourrée]
Druga polovina drugoga desetljeća osamnaestoga stoljeća bila je osobito plodna u stvaralaštvu trojice velikana njemačkoga zrelog baroka – Bacha, Händela i Telemanna. Zorno to oslikavaju i djela s večerašnjega programa, nastala unutar nekoliko godina – Telemannovo 1716., Händelovo 1717., a Bachovo 1718. ili 1719.
Početkom travnja 1716. praizvedba je Telemannove Brockesove pasije (isti je tekst tri godine kasnije uglazbio i Händel) dočekana s oduševljenjem i potvrdila Telemannov dominantan status u glazbenome životu Frankfurta. Praizvedbi je nazočio i darmštatski vojvoda Ernest Louis, čija se naklonost skladatelju više puta isplatila – među ostalim, i mjesec dana nakon praizvedbe Brockesove pasije. Naime, 13. travnja caru se Karlu VI. rodio sin, prijestolonasljednik Leopold Johann. Vijesti su brzo došle i do Frankfurta, koji je 17. svibnja upriličio spektakularnu proslavu na otvorenom, za koju je Telemann na brzinu skladao tri djela – dvije kantate i jednu serenadu. Potonje djelo, Njemačka se zeleni i cvate u miru, tipičan je primjer bombastične barokne prigodne glazbe, koji je nakon praizvedbe pao u zaborav. (Takvo je djelo i Bachova rođendanska kantata Tönet, ihr Pauken! Erchallet Trompeten!, otrgnuta zaboravu zahvaljujući “recikliranju” u Božićnome oratoriju.) Pragmatični je Telemann bio svjestan da u Frankfurtu nema na raspolaganju dovoljno kvalitetnih glazbenika za zahtjevne instrumentalne dionice, pa ih je za tu prigodu “posudio” iz Darmstadta.
U darmštatskome je dvorskome arhivu sačuvan prijepis čitave kantate, ali i Koncerta za tri trube, timpane, dvije oboe, gudače i continuo s večerašnjega programa, koji nije ništa drugo, doli uvodna sinfonia iz te kantate. Spektakularnost prigode očituje se već i u izvodilačkome sastavu, ali i u karakteru uvodne Intrade. Telemann je, međutim, dovoljno inteligentan da zna kako raskošan zvuk punoga sastava valja oprezno dozirati – trube i timpani dominiraju tako samo prvim i završnim stavkom, u vješto (premda i pomalo “školski”) oblikovanoj fugi drugoga stavka pojavljuju se tek u nekoliko navrata, dok su u nadahnutom Largu posve izostavljene, dopuštajući oboama da napokon dođu u prvi plan.
Frankfurtsko je slavlje, pokazalo se, bilo preuranjeno – prijestolonasljednik Leopold Johann preminuo je već u studenom iste godine; Karlo VI. ostao je bez muškoga nasljednika, a njegova je najstarija kći Marija Terezija, usprkos odredbama Pragmatične sankcije, tek pobjedom u Austrijskom nasljednom ratu osigurala habsburšku krunu, premda ne i krunu njemačkoga carstva, koja je pripala njezinu suprugu Franji Lotarinškom.
Stopa smrtnosti djece bila je u osamnaestome stoljeću izrazito visoka, što je, nažalost, jako dobro znao i Johann Sebastian Bach – u pretpostavljenom najkasnijem trenutku skladanja Drugoga brandenburškog koncerta (1719.) već je bio izgubio troje djece iz svojega prvog braka s Marijom Barbarom Bach. Usprkos tome, radosti u njegovu domu nije nedostajalo – ketensko je razdoblje i profesionalno i privatno bilo jedno od najsretnijih u njegovu životu. Četvero preživjele djece u odrasloj je dobi pošlo glazbeničkim stopama svojega oca i kasnije pomajke Anne Magdalene – Wilhelm Friedemann i Carl Philipp Emanuel (kojem je Telemann bio krsni kum) bili su skladatelji i virtuozi na instrumentima s tipkama, Catharina Dorothea sopranistica, a Johann Gottfried Bernhard orguljaš.
U Köthenu je Bach na raspolaganju imao relativno malen orkestar, ali sastavljen od vrhunskih glazbenika. Među njima je bio i Johann Ludwig Schreiber, najizgledniji kandidat za prvoga interpreta iznimno zahtjevne dionice trube u Drugome brandenburškom koncertu. Doduše, do danas nema definitivnoga odgovora je li ta dionica isprva uopće bila namijenjena tom instrumentu. Pretpostavlja se, naime, da je ovaj koncert nastao obradom izgubljenoga Kvinteta za rog, blokflautu, obou, violinu i continuo (BWV 1047R); kasniji, lajpciški prijepis Friedricha Penzela navodi da je ta dionica namijenja trubi ili rogu. Argumenata za rog ne nedostaje – on osigurava bolju ravnotežu unutar concertino skupine, a temeljni je tonalitet F-dura svakako uobičajeniji za rog nego za trubu. Visoka truba in F ne pojavljuje se nigdje drugdje u (sačuvanome) Bachovu opusu, iako valja napomenuti da Bach nije bio nesklon jednokratnim ili rijetkim posizanjima za “egzotičnim” instrumentima.
Rješavanju dvojbe oko instrumentacije ne pomaže ni Bachov tretman tog instrumenta – naime, poput Vivaldija (a za razliku od Telemanna i Händela), Bach je manje zainteresiran za idiomatsko pisanje prilagođeno specifičnostima pojedinih instrumenata, a više ga fasciniraju kaleidoskopske mijene njihovih zvukovnih boja unutar koncertantnoga sloga. To je svakako temeljna ideja prvoga stavka Drugoga brandenburškog koncerta – ripieno dionice gudače (naknadno pridodane pretpostavljenome Kvintetu) imaju sporednu ulogu, slično kao i dionice puhača u lajpciškoj obradi prvoga stavka Trećega koncerta. Takav “kaleidoskopski” koncept nastavlja se i u polaganom stavku, u kojem je, osim ripieno gudača, izostavljena i truba (ili rog). Završni stavak donosi Bachu omiljenu sintezu fuge i koncertatne forme, kakvu nalazimo i u Četvrtome brandenburškom koncertu. Prateći gudački sastav ovdje još jednom potvrđuje da je dodan naknadno – solistima se priključuje tek u 47. taktu te u nastavku niti ne pokušava biti išta drugo doli puke pratnje.
Dok je austrijski kralj i njemački car Karlo VI. izgubio prvorođenca nakon samo sedam mjeseci, engleski kralj i hannoverski knez-izbornik Georg(e) I. muku je mučio s odraslim prijestolonasljednikom kojem se žurilo zasjesti na prijestolje. Prepirke između kralja i princa od Walesa jedan su od vrhunaca doživjele 1717. godine i završile su protjerivanjem prijestolonasljednika iz kraljevske palače. Već prije tog događaja, kralj je bio svjestan da mu londonsko visoko društvo nije sklono – budući kralj George II. osvojio je aristokrate nizom raskošnih zabava, pa ocu rasipnoga sina nije preostalo ništa drugo, nego uzvratiti istom mjerom. Kraljeva plovidba Temzom 17. srpnja 1717. bila je pun pogodak – njegovu je teglenicu pratila teglenica s pedesetak glazbenika, za koje je Georg Friedrich Händel skladao, prema novinskim izvještajima, “posve novu glazbu”. Naravno, kako to već biva kod Händela, glazba nije bila “posve nova” – Suita u F-duru u prvoj je inačici po svoj prilici skladana dvije godine ranije za jednu sličnu (premda manje spektakularnu) kraljevsku plovidbu Temzom; jedan je stavak preuzet iz još ranijega, rimskoga oratorija Uskrsnuće.
Bilo kako bilo, Glazba na vodi bila je hit od prvoga dana – na kraljevo je insistiranje u cijelosti izvedena triput: dvaput u uzvodnoj i još jednom u nizvodnoj plovidbi. Pojedini stavci počeli su se ubrzo pojavljivati u različitim obradama; ipak prvo je tiskano izdanje Slavna Glazba na vodi doživjela tek 1734., i to u bitno skraćenoj obradi za smanjeni sastav (dva roga, dvije oboe i gudači) – večerašnja izvedba slijedi izbor (ne i redoslijed) stavaka iz tog izdanja, uz dodadak Menueta iz Suite u F-duru. Djelo je u cijelosti objavljeno 1743., ovaj put u obradi za čembalo, dok je cjelovita orkestralna partitura ugledala svjetlo dana tek 1788., gotovo trideset godina nakon skladateljeve smrti.
S obzirom na to da nije sačuvan Händelov autograf, do danas nije (niti će ikad moći biti) usuglašen definitivan redoslijed stavaka. S jedne strane, ako se poštuje standardno načelo oblikovanja suita po tonalitetima, Glazba na vodi sastavljena je od triju zasebnih suita (u F-duru, D-duru i G-duru). No, izvori iz Händelova doba upućuju za zaključak da se stavke iz tih suita kombiniralo na različite načine od prilike do prilike. Današnja je praksa svojevrstan kompromis između tih dvaju pristupa – Suita u F-duru izvodi se zasebno, dok se Suite u D-duru i G-duru kombiniraju. Glazba na vodi tako se “razljeva” u svojevrsnoj otvorenoj formi, kao što je slučaj i s po uzoru na nju skladanom Drottningholmskom glazbom Händelova (navodnog) švedskog učenika Johana Helmicha Romana. Glazba na vodi u konačnici nije pomirila kraljevskoga oca i sina (niti joj je to bila namjera). No Händel nije ostao dužan ni sinu – deset godina kasnije skladao je glazbu za njegovu krunidbu; spektakl u duhu očeve plovidbe Temzom pokušalo se 1749. nadmašiti velikim vatrometom, koji je, doduše, neslavno završio, ali je bio popraćen još jednim hitom iz Händelove kajdanke – Glazbom za kraljevski vatromet, u kojoj ponovno u punom sjaju zvuče timpani i odjekuju trube.
Trpimir Matasović