ROSSO VENEZIANO
Mauro Colantonio, viola da gamba & dir.
Lucija Varšić, mezzosoprano
Antonio Vivaldi (1678 – 1741)
Simfonija iz La verità in cimento
Allegro
Andante
Allegro
Koncert RV 159
Allegro
„Solo quella guancia bella“ arija iz La verità in cimento
Koncert RV 159
Largo
„Sento in seno“ arija iz Il Giustino
Koncert RV 159
Allegro
“In Somno profundo” recitativ i arija s violom all’inglese iz Juditha Triumphans
Koncert za violinu i violončelo all’inglese RV 546
Allegro
Andante
Allegro
„Ardo, tacito amante“ recitativ i arija s violom all’inglese iz L’incoronazione di Dario
“Concerto madrigalesco” RV 129
Adagio
Allegro
Adagio
Allegro
“Saprò ben con petto forte” arija iz Dorilla in tempe
Koncert “alla Rustica” RV 151
Presto
Adagio
Allegro
„Onde chiare che sussurrate“ arija iz Ercole sul Termodonte
HRVATSKI BAROKNI ANSAMBL
Violine: Helga Korbar, koncertni majstor
Ana Labazan Brajša, Doris Tkalčević, Laura Vadjon
Tanja Tortić, Saša Borčić Reba, Ema Smiljanić
Viole: Dagmar Korbar, Asja Frank
Violončelo: Dora Kuzmin Maković
Kontrabas: Pavle Kladarin
Teorba: Izidor Erazem Grafenauer
Čembalo: Franjo Bilić
Glazba Dona Antonija Vivaldija, jednog od najslavnijih Mlečana u povijesti, odjekuje kao zvučna kulisa sjaja Serenissime i u nama priziva slike grada kakav je nekada živio i disao. „Venecijansko crveno” nosi istu snagu: jedinstvena nijansa, tajna koju su stoljećima čuvali cehovi obrtnika u laguni, postaje srž grada i metafora njegove elegancije, prizivajući duždevu kapu, baršunasti plašt Patrijarha, raskoš kazališnih dvorana ili Tizianova remek-djela.
Čak i ako nikada nismo kročili u Veneciju niti slušali Vivaldijevu glazbu u njezinu izvornom okruženju, ona djeluje kao snažan kolektivni znak koji unaprijed oblikuje naša očekivanja, našu sliku grada i vremena. Snaga njegove slave snažno je utjecala na predodžbu o Veneciji kao mjestu sjaja, teatralnosti i neiscrpne inventivnosti. No, upravo u toj slavi leži i opasnost klišeja. Ime skladatelja i sjaj grada često prethode samoj glazbi, stvarajući očekivanja koja mogu zasjeniti pravo otkrivanje i iznenađenje, one temeljne vrijednosti koje baroknu estetiku čine živom i uzbudljivom. Zbog toga smo pri oblikovanju koncertnog programa posegnuli za cijelim spektrom Vivaldijevog opusa; od opera i kantata do njegovih velikih instrumentalnih virtuoznih djela. Iz toga smo izgradili „treći” žanr; „Serenatu”, na pola puta između snažno izražajne kantate i opere u čistom obliku, oslobođene svih ukrasa i umjetnih dodataka. U toj glazbi instrumentalni i ljudski glasovi postaju glumci, a same note progovaraju kazališnim jezikom. Kao u pravoj Serenati, glazba razdire baršunaste zastore i stapajući se s intelektualnim i urbanim životom, stvara scenu u kojoj ritam, boje i afekti oživljavaju pred našim očima.
Primjer toga vidljiv je u prvom stavku koncerta RV 159, koji preuzima temu arije „Solo quella guancia bella” iz opere Il Giustino. Još ilustrativniji primjer tzv. „kantate na sceni” arija je „Ardo tacito amante” iz opere L’Incoronazione di Dario – rijetka Vivaldijeva skladba za violu da gambu čija forma kantate krši tradicionalna pravila kazališta i opere. Susret instrumentalne i kazališne glazbe otkriva duboku Vivaldijevu teatralnost, gdje virtuozne pasaže oživljavaju afekte: ljubomoru, tugu, nježne nijanse i suptilne valove emocija… pretvarajući glazbu u pravo kazalište, u kojem svaki zvuk postaje lik, a svaki motiv scena koju možemo vidjeti i čuti.
“Solo quella guancia bella”
Samo taj lijepi obraz, Tako šarmantan
Tako veličanstven
Ima moju ljubav, moje sažaljenje.
Ako sam okrutan,
Ako sam nevjeran Tvojoj tužnoj ljubavi,
Okrutnost ide u prilog meni.
“Sento in seno”
Recitativo
Prijatelju, kakvom se počinku ova duša može nadati,
ako je moje drago, moja ljubav, moje blago
zarobljeno od okrutnog tiranina? Ah, već pri samoj pomisli na tebe osjećam kako polako
tonem u more suza.
Arija
Osjećam u grudima da se u kiši suza
Rastapa moje zaljubljeno srce
Ali, srce moje prestani plakati, jer tvoj plač ne ublažava bol
“Mentre dormi”
Dok spavaš,
neka ljubav u tvojim slatkim snovima potakne misao o mom užitku. Neka rijeka teče sporije;
I neka svaki lagani povjetarac
zaustavi svoje pokrete.
“Ardo Tacito Amante”
Recitativo
Tiho gorući ljubavnik
I svoju vatru ne mogu skrivati, a otkriti se ne usuđujem.
Od mog skrivene plamena nijedna zraka ne provire, nijedna iskra ne probija.
Pažljivim pogledom, najtišim usnama, suzbijam plamen
i vraćam ga u srce. Jadniče, što će biti?
Plakati za onim koji to ne shvaća, patiti za onim koji to ne zna,
veće boli od ove gorke nema.
Arija
Obožavati ljepotu koja se sviđa,
i skrivati iz srca njezin sjaj
najveća je od svih muka.
Tko ne otkriva svoju patnju,
u svojoj boli pobjeđuje zadovoljno
i ne zaslužuje da se raduje
“Onde chiare che sussurrate”
Bistre vode što šapćete, potoci što tiho žuborite, utješite moju žudnju,
recite mom idolu barem
Za moju bol i moju čežnju.
“Voli”, odgovara potok,
“Voli”, golubica,
“Voli”, lastavica. Dođi, dođi, ljubljeni moj,
moje srce, puno ljubavi