Entrée (ou L’origine)
Marin Marais (1656-1728)
Tempête (Iz opere Alcyone; Akt 4.)
Symphonie du Sommeil (Iz opere Alcyione, akt 4.)
J. P. Rameau (1683-1764) / J. P .Guignon (1702-1774)
Les Sauvages (Iz opere Les Indes galantes, scena 6.)
Passacallies pour les Basses
L. Marchand (1669-1732) / R. de Visée (1655-1733)
Avec le Privilège du Roy
F. Couperin (1668-1733)
Sixiéme Concert Royal
Gravement et mesuré
Allemande à 4 tems Légers
Sarabande – Mesurée
Air de Diable
Siciliéne
A. Forqueray (1672-1745)
La Silva (Pièces de viole, Suita br.5)
Jupiter
Le Chaos (ou La Fin)
J. F. Rebel (1666-1747)
Les élémens
Le Cahos : L’Eau – L’Air – La Terre – Le Feu
Loure I: La Terre
Chaconne : Le Feu
J. P .Rameau (1683-1764)
Les Boréades ( akt 4, Entrée pour les Muses, les Zéphyres, les Saisons, les Heures et les Arts)
Tambourin pour les Peuples de différentes nations (Iz opere Dardanus, prolog, scena 2.)
Snaga i slast
Apsolutna monarhija Francuske osamnaestoga stoljeća nije samo puka politička tvorevina Luja XIV., Luja XV., i Luja XVI., sa sve očitijim napetostima između buržoazije i aristokracije, nego i puno dublje od toga, ona je zbivanje apsolutne smrti. Udar je to apsolutnoga, od svega odriješenoga (ABSOLUTUM) „sada“ u smrtno vrijeme posvema nalik prodoru potopnih pravoda koje ga (smrtno vrijeme), ne lišavaju doduše života, ali ga lišavaju smrti. „Nakon mene potop“, kao sintagma Luja XV., nije monarhovo pretjerivanje nego zbiljsko zbivanje rasula kako racionalne, tako i iracionalne proizvodnje života.
Otuda prividni pseudo arkadijski zanos besmrtnosti i težnja ka što krasnijoj umjetničkoj dekoraciji ničega koja bi trebala poništiti osjećaj ništavila u naručju te, gotovo vampirske, „smrti bez smrti“ spram koje se smrt kao opreka životu čini vrlo primamljivom zavjetrinom.
Otud u glazbi Francuske osamnaestoga stoljeća, koju nam večeras izvodi „Quinta essentia“, neprestana prisutnost borbe između toga ponornoga osjećaja lebdenja u kaosu ništavila među bićima bez ikakva smisla i značenja (i koja bi stoga trebalo iznova imenovati i osmisliti) i prepuštanja galantnoj zamrlosti u prividnoj besmrtnosti dekorativne ispraznosti dvorskoga života. „Snaga“ toga kaosa i „slast“ zanosa besmrtnosti, složeni u naslov večerašnjega programa „Snaga i slast“, stoga su primjeren naslov opisana, borbena, osamnaestostoljetna glazbena zbivanja u Francuskoj.
I premda su i „snaga“ i „slast“ prisutne kod svakoga kompozitora (što ih i čini pravim umjetnicima), ipak su naglasci na njima u pojedinih glazbenika različiti. I dok bi Marin Marais uvijek stao na stranu Apolona u njegovome glazbenome natjecanju s Panom, tj. prepustio bi se apolinijskoj snazi „Suglasja sna“ (Simphonie du Sommeil) usprkos njegovoj olujnoj uskovitlanosti kojom otpočinje večerašnji program, Jean-Philippe Rameau u „Divljacima“ (Les Sauvages) tu istu iluzornu snotvornost ljubavne slasti prispodobljuje dekorativno izmještenim, egzotičnim predjelima i razigranim plesovima, u ovome slučaju plesovima američkih Indijanaca. To nasljeduju i Louis Marchand i Robert de Visée u trećoj točki programa preko glazbene forme „passacaille“ (koju su u Europu iz Indije donijeli pomorci) s ostinato basom koji se beskrajno ponavlja u snotvornome ritmu.
I uzalud su, čini se, monarsi i njihovi glazbenici, poput François Couperina, uspostavljali složeni sustav pravila i u čistoj glazbi i u plesnoj glazbi, da bi je učinili sredstvom stabilnosti vlasti, udar kaosa potopnih pravoda apsolutnoga „sada“ sve se više, prema kraju stoljeća, nazirao i vrhunit će se u Francuskoj revoluciji smrću Luja XVI. Antoine Forqueray je čak monarha, u istoimenome djelu što ga slušate večeras, posredno imenovao Jupiterom. Ništa to nije pomoglo! Kaos ništavila kao bakhantski ples, kao zbivanje apsolutne smrti nazire se nezaustavljivo u sljedećoj točki programa Jean-Féry Rebela, Les élémens, (Elementi), tako da večerašnji program završava s „Les Boréades“, lirskom tragedijom postavljenom u glazbu u kojoj Rameau iznova, u burnoj ljubavi bez obzira na sve, pokušava zataškati grmljavinu nadolazećega, sve očitijega rasula.
Antun Nodilo
